Crna Gora je krajem prošle godine privremeno zatvorila Poglavlje 10 u pregovorima sa Evropskom unijom – ono koje obuhvata informaciono društvo i medije. Ovaj administrativni pomak ocijenjen je kao uspjeh. Ipak, Crna Gora do tog trenutka nije ni započela pripreme za implementaciju najvažnijeg evropskog alata za uređenje digitalnog prostora i borbu protiv dezinformacija – Digital Services Act (DSA).
DSA predstavlja temeljni zaokret u evropskom pristupu digitalnim uslugama. Umjesto da se fokusira na ograničavanje dosega pojedinačnih sadržaja, DSA stavlja odgovornost na online platforme da procjenjuju sistemske rizike – uključujući širenje dezinformacija, manipulaciju izborima, govor mržnje i zloupotrebu algoritama. Platforme moraju obezbijediti transparentnost rada algoritama, uvesti efikasne mehanizme za prijavu štetnog sadržaja i objavljivati izvještaje o upravljanju rizicima.
Pored toga, Kodeks prakse o dezinformacijama – koji su potpisale vodeće platforme – postaje dio DSA režima. Time se borba protiv dezinformacija podiže sa dobrovoljnog na obavezujući nivo. Platforme moraju da pokažu kako su ograničile doseg lažnog sadržaja, kako su tretirale koordinirane manipulativne kampanje i koje su mjere primijenile prema korisnicima ili oglašivačima koji su više puta kršili pravila, uključujući obustavu naloga, ograničavanje distribucije sadržaja ili isključenje iz monetizacije. Ovaj okvir je odgovor na lekcije pandemije, rata u Ukrajini i rastućeg narušavanja javnog prostora u digitalnom okruženju.
I dok se Evropska unija ozbiljno priprema za digitalnu odgovornost, Zapadni Balkan ostaje neregulisan i ranjiv. Crna Gora, kao najnaprednija kandidatkinja, nema zakon koji bi bio pandan DSA. Nema regulatora za digitalne usluge. Nema institucionalne koordinacije. Formiranje radnog tijela za izradu predloga zakona za implementaciju DSA i EMFA (European Media Freedom Act) je u toku. Do rezultata njegovog rada treba preći veliki put, a u međuvremenu borba protiv dezinformacija je prepuštena entuzijazmu fakt-čeking organizacija i rijetkim inicijativama državnih tijela.
Ovaj institucionalni vakuum ne bi bio toliko opasan da digitalni prostor Zapadnog Balkana nije tako izložen. Platforme gotovo uopšte ne investiraju u moderaciju sadržaja na lokalnim jezicima. Prijave govora mržnje, manipulacije javnim mnjenjem i digitalnog nasilja ostaju bez odgovora. Fakt-čekerima je uskraćen pristup podacima i nemaju mogućnost da efikasno komuniciraju s platformama. U slučajevima kao što su deepfake video zapisi, montirane uvrede ili koordinirane strane kampanje, građani ostaju bez zaštite, a platforme bez odgovornosti.
DSA upravo u ovim oblastima donosi sistemske promjene: predviđa odgovornost za algoritamsko amplifikovanje laži, zahtijeva saradnju s lokalnim provjeravačima činjenica, štiti korisnike kroz pravo na informaciju i žalbu, i uvodi precizne procedure za krizne situacije. Platforme koje krše pravila biće podložne nezavisnoj reviziji i novčanim kaznama. Ali sve to važi samo za države članice EU. Zemlje regiona su, digitalno gledano, izvan zakona.
To stvara ozbiljan paradoks: evropski informacioni prostor je regulisan i zaštićen – ali ne i kada sadržaj dolazi iz Crne Gore, Srbije ili BiH. Tada se može slobodno širiti ka članicama EU, a da evropski regulator ne može ništa učiniti. Jedan od argumenata u zagovaranju za primjenu DSA na Zapadnom Balkanu, koje se provodi u okviru IGNITA inicijative uz podršku OSF Western Balkans, je upravo taj da se širenje štetnih narativa i dezinformacija koje potiču iz regiona može smatrati sistemskim rizikom i u kontekstu same Evropske unije i njenih građana i građanki. Hrvatski HAKOM je ukazao da se DSA ne primjenjuje na pružaoce usluga izvan EU, poput onih u susjednim zemljama, što može ograničiti mogućnost traženja pravne zaštite u okviru tog akta. Ako Zapadni Balkan ostane rupa u DSA, može postati utočište za manipulatore.
Crna Gora bi mogla biti predvodnica promjena. Ali za to joj treba vizija i plan. Prvi korak je donošenje zakona o digitalnim uslugama u skladu sa DSA. Drugi je davanje zakonskih ovlašćenja nezavisnom regulatornom tijelu (postojećem ili novom) da nadgleda platforme, uz obezbjeđenje adekvatnih stručnih i tehničkih kapaciteta i resursa.. Treći je uključivanje civilnog društva, fakt-čekera, akademske zajednice i medija u stvaranje i praćenje tih pravila. DSA nije instrument kontrole – to je instrument zaštite. Zaštite demokratije, informisanosti i javne bezbjednosti.
Evropska unija mora, sa svoje strane, omogućiti da DSA ne ostane privilegija članica. To znači i finansiranje kapaciteta, i ekspertsku podršku, ali i političku obavezu. Ako je EU sposobna da traženjem političkih kriterijuma uslovljava pristupne fondove, može i da integraciju u digitalne politike učini dijelom obaveza u pristupanju.
Jer dezinformacije ne poznaju granice. A zaštita od njih ne smije početi tek nakon članstva. Ona mora biti dio procesa integracije. U suprotnom, svi gubimo.
Posebno danas, kada ni unutar EU nije sve bajkovito. Digitalne regulative, uključujući DSA i Kodeks, nalaze se pod sve otvorenijim napadima. Skeptični glasovi, podržani moćnim lobijima i desničarskim narativima, pokušavaju predstaviti borbu protiv dezinformacija kao prijetnju slobodi govora. Nedavni tekst objavljen na zvaničnom blogu američkog Stejt departmenta, u kome se DSA opisuje kao “orvelovski instrument”, samo je najvidljiviji izraz te strategije. Umjesto konstruktivne rasprave, sve češće se pojavljuju optužbe da Evropa “guši disidentske glasove” i “proganja zapadnu tradiciju” time što uvodi odgovornost u digitalni prostor.
Takva retorika je opasna – i netačna. DSA ne propisuje istinu. On propisuje odgovornost. On zahtijeva da se platforme ponašaju odgovorno prema zaštiti demokratskih vrijednosti: da ograniče viralne laži, da ne amplifikuju mržnju algoritamski, da sarađuju s onima koji provjeravaju činjenice, i da budu transparentne. Evropa, uprkos svim svojim manama, pokazuje volju da se digitalni haos ne prihvati kao “novo normalno”.
A upravo zbog toga, i Zapadni Balkan mora biti dio tog napora. Ako želimo da naša integracija u EU bude stvarna, a ne samo na papiru, onda i zaštita našeg digitalnog prostora mora biti jednako evropska. Ne kao posljednji korak integracije – već kao jedan od prvih.
Milica Kovačević, programska direktorica CDT-a