Jedan od mitropolita Srpske pravoslavne Crkve u Crnoj Gori (SPC), Metodije Ostojić je nedavno održao pomen četničkom komandantu i ratnom zločincu Draguljubu Mihailoviću i njegovim saborcima. U prigodnom govoru koji je održao tom prilikom on je saopštio veliki broj istorijski netačnih tvrđenja na kojim je bazirao političke opasne poruke svoje besjede.
U prethodna dva teksta obradili smo Mitropolitove teze o bombardovanju isključivo gradova u kojima žive Srbi od strane saveznika u Drugom svjetskom ratu (link) i o rušenju kapele sv. Petra Cetinjskog na Lovćenu (link).
Nastavljamo ovaj serijal analizom veoma opasne manipulacije da se pripadnici NOB nijesu borili za oslobođenje Zagreba, što Metodije insinuira, pa ostaje nejasno kako je mogao “zaboraviti” desetine hiljada partizana i partizanki koji su, boreći se protiv ustaša i Njemaca, poginuli ili bili ranjeni prilikom oslobođanja ovog grada i ovog dijela zemlje.
On je tom prilikom rekao: “Nisu dirali (fašistički) Zagreb koji je oslobođen kad i Berlin isti dan. A znate kako? Kad su ustaše izlazile, kažu, samo 200 metara iza njih ulazile su partizanske jedinice, niko nije zuba obijelio, a ne izašao iz stroja. Otišli su i od tada caruje ta titoističko-ustaška koalicija koja gazi i ubija i najveći genocid pravi nad srpskim narodom” .
Da bi dobili precizne istorijske činjenice o tome da li je tih dana neko “izašao iz stroja”, da li je “zuba obijelio”, koliko su trajale borbe za oslobođenje Zagreba, koliko su bile ozbiljne i žestoke te borbe, te kako je izgledala ta “titoističko-ustaška” koalicija pozvali smo novinara i istoričara Mateja Ivušića koji je za Raskrinkavanje pripredio tekst koji objavljujemo integralno:
Put do oslobođenja Zagreba
Poznato je da je Zagreb 6. maja 1945. putem Radio-stanice Zagreb proglašen „otvorenim gradom“, što je po Pavelićevom naređenju, koji je Zagreb istog dana napustio, odradio njegov povjerenik Đuro Kumičić i da intenzivnih borbi u vezi s oslobođenjem nije bilo. (Duško Doder, „Posljednji dani u okupiranom Zagrebu“ u: „Grupa autora: Zbornik sjećanja – Zagreb 1941.-1945.“, Zagreb 1984.)
No valja objasniti kako je do toga došlo. Može se reći da je bitka za oslobođenje Zagreba počela mnogo ranije, već s oslobođenjem Beograda 22. oktobra 1944., koji su jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) oslobodile uz veliku pomoć Crvene armije. Međutim, crvenoarmejci su nakon oslobođenja Beograda promijenili smjer, odnosno nastavili prema Mađarskoj, što je značilo da su se jedinice NOVJ-a pri nastavku oslobođenja Jugoslavije morale gotovo u potpunosti pouzdati u vlastite snage. (Stevan K. Pavlowitch, „Hitler’s New Disorder: The Second World War in Yugoslavia“, New York 2008.)
Nakon povlačenja iz Beograda Nijemci su na Dunavu uspostavili Srijemski front (paralelno i frontove na Dravi i Drini), gdje su već 23. oktobra 1944. počele borbe koje su potrajale čak do 13. aprila 1945. (Mladenko Colić, „Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu: 1941-1945“, Beograd 1988.) Njih je zbog velikih gubitaka obje strane usred prelaska na frontalni način ratovanja povjesničar Gaj Trifković nazvao klaonicom. (Gaj Trifković, „Sea of Blood: A Military History of the Partisan Movement in Yugoslavia 1941-1945.“, Warwick 2022).
Nijemcima je taj položaj bio izuzetno važan jer je, nakon što su izgubili kontrolu nad Srbijom, štitio koridor (Kosovo-Sandžak-Bosna) kojim su se njihove jedinice (a bilo ih je oko 350 tisuća, Nikola Tošić Malešević, „Sremski front – od formiranja do proboja“ Vojno delo, 68(5), 335-358, 2016.) od oktobra povlačile iz Grčke, Albanije i juga Jugoslavije (Jozo Tomasevich, „Rat i revolucija u Jugoslaviji: Okupacija i kolaboracija“, Zagreb 2010.)
S druge strane, Titovim je partizanima bilo iznimno stalo da ih se prizna kao legitimnog člana antihitlerovske koalicije stoga su, ne bi li položili „test zrelosti“, prihvatili tempo ratovanja koji je nametala Crvena armija, čiji su lijevi bok čuvali. Međutim, bitka u Srijemu za partizane je bila izuzetno teška, ponajprije jer, za razliku od Nijemaca, nisu imali iskustva u tom tipu ratovanja, a i njihova se vojska mahom sastojala od slabo izvježbanih regruta. Isto tako, Nijemci su bili bolje naoružani i bolje hranjeni. (Trifković, „Sea of Blood“)
Ipak, front je u aprilu probijen i istočni put do Zagreba bio je otvoren, a gradovi na toj trasi su unatoč žestokom otporu ustašiziranih jedinica Hrvatskih oružanih snaga (HOS) (Pavlowitch, „Hitler’s New Disorder“) padali jedan za drugim, sve do naglog povlačenja Nijemaca krajem mjeseca. Premda su Pavelićeve snage planirale uspostavu tzv. „Zvonimirove linije“ (Karlovac-Sisak-Koprivnica-Varaždin), čini se da je ona postojala isključivo na papiru i u propagandne svrhe, budući da su radovi utvrđivanja početkom aprila bili na svom početku. (Jože Pirjevec, „Partizani“, Zagreb 2023.) Jedina jaka karika tog zamišljenog lanca bio je dobro utvrđeni Karlovac, koji su jedinice Jugoslavenske armije (kako je u martu 1945. preimenovana NOVJ) oslobodile tek 6. maja, što je značilo da je na dan Pavelićeva bijega otvoren i južni put ka Zagrebu. Stvari se od ovog trenutka odvijaju filmskom brzinom; Nijemci i njihovi saveznici napuštaju Zagreb te masovno bježe prema Zapadu s namjerom da se u Austriji predaju Britancima dok ih jedinice Jugoslavenske armije (JA) pokušavaju opkoliti. (Colić, „Pregled operacija“)
S obzirom na to da je Zagreb na svojim južnim prilazima ostao nebranjen, u njega su iz pravca Karlovca 8. maja prve ušle jedinice Druge armije, čiji je komandant bio Koča Popović. Prva armija komandanta Peka Dapčevića prodirala je s istoka, ali je putem naišla na ozbiljan otpor preostalih Nijemaca i ustaša, o čemu je Dapčević 6. maja izvijestio Generalštab JA opisavši svoje gubitke „vrlo osetnima“, a njihove „teškima“. (Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XI, knjiga 1, dok br. 85.)
Otvaranjem istočnih prilaza gradu Zagreb se mogao smatrati oslobođenim.
Žrtve u redovima Jugoslavenske armije pobrojala je Anka Petrović, i to za period od 1. januara 1945. do 15. maja 1945:
- Prva armija: 7433 poginulih, 24554 ranjenih i 3420 nestalih
- Druga armija: 4477 poginulih, 12889 ranjenih i 748 nestalih
- Treća armija: 4705 poginulih, 17176 ranjenih i 1935 nestalih
Ukupno: 16615 poginulih, 54619 ranjenih i 6103 nestalih. (Grupa autora, „Za pobedu i slobodu: Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije: Učesnici govore“, Beograd 1986.)
Konačno, Milovan Đilas u svojoj knjizi „Wartime“ donosi podatak da je na ratnom putu od Beograda do Zagreba samo Prva armija izgubila oko 36 tisuća ljudi. (Milovan Djilas, „Wartime“, New York 1980.)
Što se tiče njemačkih žrtava, Trifković tvrdi da je do pouzdanih brojki teško doći, ali neke ipak nudi kao ilustraciju. Primjerice, izvještaj o prvih 11 mjeseci 1944. njemačkog Zapovjedništva za jugoistok (Oberbefehlshaber Südost) tvrdi da je u oktobru i novembru imali oko 30 tisuća žrtava, ali pojedini oficiri taj broj drže većim – oko 50 tisuća žrtava. Nadalje, evidencija koju vodi tijelo današnje njemačke vlade govori o 58600 vojnika pokopanih na tlu bivše Jugoslavije u toku Drugog svjetskog rata. (Trifković, „Sea of Blood“)
Ako je do njemačkih brojki teško doći, na pitanje o žrtvama njihovih kolaboranata dati odgovor je nemoguće. Doduše, Trifković ovdje citira hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića i njegovu knjigu „Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga“ (1992), u kojoj se tvrdi da je na prostoru predratne Jugoslavije od 1941. do 1945. stradalo 209 tisuća pripadnika raznih kvislinških formacija. (Trifković, „Sea of Blood“)
Dakle, iz ovog slikovitog pregleda može se jasno zaključiti kako izgledaju istine o Drugom svjetskom ratu koje nam servira vrh SPC u Crnog Gori. Žestoke borbe izuzetno veliki broj poginulih i ranjenih na obje strane jasno govore da nije bilo nikakve koalicije NOB sa ustašama ili Njemcima već da je sloboda Jugoslavija stečena veoma teško i plaćena veoma skupo. Istorijske činjenice su neumoljive i revizija istorije, odakle god ona dolazila, predstavlja i nepoštovanje za sve one koji su se borili i izborili za tu slobodu.
Raskrinkavanje.me