Razgovor sa Sašom Vejzagićem
Razgovarali smo sa Sašom Vejzagićem, povjesničarem i članom Mreže Antifašistkinja Zagreb (MAZ) te suorganizatorom Trnjanskih kresova.
Na Savskom nasipu kod Mosta slobode, gdje su partizanke i partizani 8. svibnja 1945. godine ušli u Zagreb i oslobodili ga od fašizma, stanovnici Trnja – tada pretežno radničke četvrti – spontano su zapalili vatre u znak slavlja. Tako je rođena tradicija Trnjanskih kresova, koja je prekinuta početkom devedesetih.
Zahvaljujući MAZ-u, tradicija je obnovljena i već jedanaestu godinu zaredom ponovno nas okuplja svakog svibnja na nasipu gdje palimo kresove sjećanja i otpora, svjetla i nade.
Kako bi nam približio maj 1945. u kontekstu naših bivših država?
Kratak odgovor jednog povjesničara bio bi dosta teško ili nikako. Ali pokušajmo – za većinu ljudi u Jugoslaviji taj dan značio je dugo iščekivani i teško izboreni kraj građanskog rata, kao i pobjedu nad ustaško-četničkim fašizmima te kolonijalnom vlašću Njemačke i Italije. S druge strane, taj dan obilježava i početak provođenja najveće kolektivne odmazde, poznate i kao Narodna pravda, nad nekoliko desetaka tisuća izravnih nositelja, sudionika ili zagovaratelja ustaškog i četničkog režima, a dijelom i civila koja iz raznih razloga nisu željeli dočekati novi društveni poredak.
Međutim, da bi se ta smaknuća i kažnjenički marševi mogli objektivno sagledati, potrebno im je pristupati izvan uskog tunela moralističko-žrtvoslovnog okvira koji danas nameću revizionističke historiografije i zagovaratelji desnih, a nerijetko i liberalnih političkih ideja.
Partizansku odmazdu potrebno je promatrati kroz prizmu brutalizacije evropskog društvenog mentaliteta, čije su visoke standarde nasilja nametnuli upravo fašistički režimi za vrijeme rata. Također, narodna pravda je neodvojiva od činjenice da je u Jugoslaviji vođen građanski rat, pri čemu je partizanska odmazda bila mehanizam preživljavanja u okolnostima u kojima je ljudski život imao vjerojatno najnižu cijenu u povijesti. Na kraju, tu je i geopolitički kontekst u kojem je Jugoslaviji visjela objektivna prijetnja od uvlačenja u novi rat sa zapadnim saveznicima zbog Trsta.
A koja je tvoja prva asocijacija na oslobođenje?
Dupkom pun glavni zagrebački trg – premoreni ljudi, a s lica im probija i ushićenje i olakšanje. Mislim da je teško kroz ijedan medij prenijeti tu masu nagomilanih emocija koje se protežu od paranoičnog straha od smrti i terora, preko prihvaćanja potencijalne tragične ili herojske sudbine, do proživljavanja činjenice da konačno možeš slobodno prošetati Tuškancem i misliti o pticama i drveću, a ne ustašama, gestapu i savezničkim bombarderima.
Revizionizam je, čini se, jednakom silinom prisutan od raspada Juge do danas – koliko na njega utječu vanjska gibanja?
Vanjski utjecaji svakako su igrali važnu ulogu u formiranju revizionističkih narativa u regiji. Historijski revizionizam dijeli svoje „znanstvene“ korijene s antikomunističkom sentimentom kojeg su takozvane zapadne demokracije forsirale kroz čitav Hladni rat. Spomenuti diskurs posebno se zaoštrio u godinama oko pada Sovjetskog saveza, kada je neoliberalnom kapitalizmu u punom usponu bilo potrebno slomiti nasljeđe, odnosno principe socijalističkih modela društvenog uređenja, a kako bi što lakše opravdali i proveli ideje kao što su privatizacija, fetišizam profita, sužavanje radničkih i socijalnih prava i slično. Jedan od ključnih modela diskreditiranja, koji se posebno ulovio u novokomponiranim desnim i profašističkim strujama, je izjednačavanje socijalističkih projekata s nacističkim i fašističkim režimima iz vremena drugog svjetskog rata. Pritom se žrtvoslovlje kristaliziralo kao najefikasnije oružje, budući da je, kako povijesničar Krešimir Zovak primjećuje, potpuno dekontekstualiziralo subjekte fašističkih totalitarizama i tako utopilo ih u moru nevinih i manje nevinih žrtava Drugog svjetskog rata. Mnogi povjesničari, ali i institucije vlasti u Hrvatskoj, taj su model savršeno stavili u službu svojih narativa, ideologija i dnevno-političkih praksi. Tako, ako se pita Ministarstvo branitelja, nije uopće potrebno razlikovati žrtve oko Zagreba iz zadnjih dana Drugog svjetskog rata. Odnosno, po njima je potpuno nebitno jesu li u pitanju nevini civili, domobrani ili Luburičevci, dokle god znamo da su poginuli od strane partizana. Kao što je manje bitno jesu li izginuli u borbama, ili kao odmazda za netom počinjene zločine u okolnim selima ili kao posljedica prijekih egzekucija.
Kako su obnovljeni zagrebački Trnjanski kresovi postali događaj na koji dolazi velik broj različitih ljudi?
Kresovi su zahvalna manifestacija jer u sebi sadrže osuvremenjen spoj komemorativnog, političkog i festivalskog, a to je, čini se, Zagrepčankama i Zagrepčanima, pogotovo lijevoj sceni, nedostajalo u gradu. Nakon dva i pol desetljeća sustavnog zatomljivanja progresivnog nasljeđa, slavljenja nacionalizma i gaženja socijalno-inkluzivnih ideja, u proteklih deset godina Kresovi su se nametnuli kao siguran prostor za raznorodne organizacije i publiku. Ekipa koja se skuplja na Trnjanskom nasipu kod Mosta slobode želi istovremeno sudjelovati u vogue radionici plesa, feminističkom čitalačkom kružoku ili puštanju zmajeva za slobodnu Palestinu, a sve to dok slušaju transrodnog lika na mikrofonu kako čita antifa proglas i najavljuje paljenje vatri u čast partizankama i partizanima koji su protjerali ustaše iz Zagreba. Iz godine u godinu primjećujemo i veliki priljev obitelji s djecom iz okolnih zgrada i kuća na Trnju – na Kresove gledaju kao na svoju kvartovsku manifestaciju i to nam je osobito drago.
Na koje ste teme ove godine bile fokusirane?
Naglasak smo stavile na solidarnost s Palestinom, a obilježavamo i 80 godina oslobođenja Zagreba pa smo pripremile ozbiljnu, novoistraženu izložbu fotografija na tu temu.
Jedan od čestih argumenata (internetskih) trolova kada pokušavaju osporiti povezivanje različitih borbi za prava glasi: kako gejevi mogu biti socijalisti kad bi ih Tito hapsio i/li kako feministkinje mogu zazivati slobodnu Palestinu kada u njoj ne bi bile slobodne? Jednom za svagda, koji je odgovor?
Kao i u slučaju pozivanja na “narodnu pravdu”, prihvaćanje historiografskog odgovora ovisi o političkim i/ili ideološkim interesima onih koji postavljaju pitanje – odnosno o njihovoj sposobnosti da razumiju povijesne procese i ponašanje aktera unutar njihova konkretnog vremenskog konteksta. Odbijati povezati elementarne historijske činjenice i prozivati osobe rođene u predzadnjem desetljeću 19. stoljeća, koje su politički formirane u prvim desetljećima 20. stoljeća za reakcionarni pristup prema društvenoj zajednici, čiji širi ili otvoreni pokret za društvenom emancipacijom kreće puštati korijene tek u desetljeću prije Titove smrti i to u samo jednom dijelu svijeta, može biti samo naporno moraliziranje. I to najčešće proizlazi iz nerazumijevanja povijesti – ili iz čiste zlonamjernosti.
S druge strane, ljevica mora biti svjesna da je imala i još uvijek ima ljude koji se bore za neke progresivne ideje, ali su istovremeno konzervativni elementi u pokretu te nas koče na drugim poljima. To je rekao bih povijest svakog lijevog pokreta i o tome trebamo otvoreno govoriti. Tito zasigurno nije bio imun na konzervativizam i ne treba ga idealizirati u tom pogledu. No njegov doprinos konsolidaciji komunističkog, radničkog, antifašističkog i antikolonijalnog pokreta – kako u Jugoslaviji, tako i šire – bio je neprocjenjiv. Posebno vrijedi istaknuti njegovu ulogu u pokušaju dubinske transformacije naših društava prema socijalističkom modelu. Te dvije istine mogu postojati istovremeno.
Naravno, paralelno je važno ponoviti da danas ni jedan lijevi pokret ne može opstati ako u sebe iskreno i potpuno ne integrira feminističku, queer, ekološku, antiimperijalistkčku, antiratnu i antikapitalističku agendu.
Kad je riječ o Palestini, desnica nas gura na još izopačeniji teren – ovdje je riječ o elementarnom pravu jednog naroda na život. To pravo Izrael sustavno i bez zadrške gazi svojom kolonijalno-genocidnom politikom. Silina kojom zapadne saveznice odbijaju priznati, pa i svjesno ignoriraju činjenicu da izraelske vlasti provode zločine protiv svih oblika čovječnosti, nadilazi zdrav razum. Kada imaš narod koji je desetljećima stjeran u najveći koncentracijski logor i živi pod čizmom providnog kolonijalizam s učestalim ambicijama provođenja etničkog čišćenja, onda sve rasprave osim prestanaka okupacije prestaju biti relevantne. I po meni – to je jedini argument koji je potreban.
Na koji način MAZ dolazi do mlađih članica i članova i što njih drajva da se priključe? Kako ih se educira o antifašizmu?
Kao i sve organizacije na sceni,i MAZ bori se s mobilizacijom novog članstva. Najveći priljev nam se desio u godini korone, potresa i lockdowna, kada su tadašnji brucoši ostali bez manje-više svih prostora za druženje, ali i učenje, pa su zgradu Saveza antifašističkih boraca Zagreba koristili kao neku vrstu društvenog centra. Danas je ta generacija nositelj i kičma organizacije. Od tada, kao i inače, Kresovi su najbolji način da privučemo nove ljude jer nam se u pravilu javljaju najviše uoči ili nakon što ih organiziramo. Što se pak tiče edukacija, mislim da na tom polju postoji mnogo prostora za napredak jer ne uspijevamo mlade educirati o antifašizmu onoliko koliko je potrebno i koliko bismo htjeli. Nažalost, MAZ je organizacija u kojoj većina ljudi radi volonterski pored svojih privatnih života i plaćenih poslova pa nema kapaciteta organiziranja strukturiranijih edukacija o antifašizmu. Te stvari bi naravno trebale raditi državne institucije kroz sustav obrazovanja, a ne udruge. Tako da se mladi u MAZ-u o antifašizmu obrazuju kroz naše sastanke, razgovore, pripreme programa, edukativne izlete, pisanja članaka, postova za društvene mreže i druge posredne načine, a kojih je napretek.
Ima li danas smisla tražiti inspiraciju u NOB-u ili su okolnosti toliko drugačije da ga možemo razumjeti samo unutar povijesnog konteksta?
Mislim da ima smisla zaviriti u povijest organiziranja lijevih pokreta, ponovno procijeniti koje su prakse i ideje nosile tadašnju ljevicu. S druge strane, Narodnooslobodilački pokret i borba ipak su specifičan fenomen, čvrsto vezan za kontekst Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Mislim da ga se ne može, a ni ne treba, na taj način rekonstruirati u današnjem životu. Međutim, u kontekstu dominacije desnice, društvu bi koristilo više političke hrabrosti, ideološkog integriteta i općenito aktivnije i prisutnije ljevice. Ajmo krenuti od toga pa onda razmišljati kako to pretvoriti u pokret koji će konačno preuzeti društveno kormilo i voditi nas što dalje od nasilja, mržnje, pohlepe, nejednakosti, neodrživosti i kapitalizma.
Delegatkinja: Vedrana Bibić