Infekcija manipulacijama – Raskrinkavanje u CG

U medijima u Crnoj Gori su prisutne različite vrste medijskih manipulacija kada je u pitanju izvještavanje o međunarodnoj politici, odbrani i bezbjednosti. Medijske manipulacije iz ove oblasti su mahom prisutne u onlajn medijima, a manje u štampanim i elektronskim. To su zaključci analize medijskih objava koju je u posljednjih šest mjeseci uradio tim sajta Raskrinkavanje.me.

CDT je krajem 2018. pokrenuo sajt Raskrinkavanje.me kako bi građanima na konkretnim primjerima pokaželi da moraju pažljivo da konzumiraju medijski sadržaj i da prave razliku između profesionalnog i tabloidnog izvještavanja.

Za šest mjeseci rada naš tim je analizirao najmanje 500 članaka iz oko 200 domaćih i regionalnih medija.

U ovoj početnoj fazi, pratili smo objave iz međunarodne politike, odbrane i bezbjednosti jer su to teme koje su u fokusu rada CDT-a kroz Info centar o evroatlantskim integracijama.

U nekoliko slučajeva pratili smo i objave iz regionalnih medija koji su veoma čitani u Crnoj Gori.

Metode koje smo koristili za ocjenjivanje medijskih objava su metode koje novinari koriste prilikom istraživanja i izvještanja – tražili smo izvore sumnjivih objava, slali pitanja institucija ili pojedincima i tako utvrđivali tačnost.

U javnost se često kao sinonim za medijsku manipulaciju pogrešno koristi riječi “lažna vijest” ili “spin”. Postoji makar deset vrsta medijskih manipulacija koje su različite po načinu plasiranja i efektima.

Mi smo kroz našu metodologiju prepoznali čitav spektar medijskih manipulacija koji se protežu od “klikbejta” (naslov obećava sadržaj kojeg u tekstu nema) kao “najmanjeg prekršaja” preko dezinformacija, manipulacije činjenicama, pristrasnog izvještavanja, neprovjerenih objava, teorija zavjere, do “lažne vijesti” kao “najtežeg prekršaja” (medij samostalno kreira informaciju koja je u potpunosti lažna i predstavlja kao činjenicu).

Razlozi za objavu ovih manipulacija u crnogorskim i regionalnim medijima su brojni, ali generalni utisak je da jedna grupa medija svjesno objavljuje medijske manipulacije iz ideoloških razloga i iz potrebe da zastupa određeni sistem vrijednosti. Stiče se utisak da je svrha njihovog postojanja širenje mržnje i antidemokratskih vrijednosti.

Druga grupa su oni profesionalni mediji koje nedostatak resursa i potreba da objave što veću količinu informacija u kratkom vremenskom razmaku, često sprečava da kvalitetno provjere informaciju i zbog toga se dešava da objave manipulativni sadržaj.

I bez obzira koji su motivi medija za objavljivanje neprofesionalnog sadržaja, moramo biti svjesni da takvo izvještavanje dovodi do povećanja tenzija i netrpeljivosti između različitih etničkih grupa, da urušava građanske vrijednosti i koncept društva koje počiva na informisanim građanima koji mogu samostalno da razmišljaju i odlučuju.

Izostaje odgovor institucija na ove opasne tendencije koje su vidljive u crnogorskom društvu. To nam potvrđuje ne samo odsustvo inicijative da se kreiraju politike za borbu protiv medijskih manipulacija, nego i često ignorisanje naših upita za informacije koje bi nam pomogle u ocjenjivanju tekstova sumnjivog sadržaja.

U online medijima koji se suočavaju sa oštrom konkurencijom i borbom za čitaoce, nema dovoljno vremena za provjeru informacija, pa to otvara veći prostor za medijske manipulacije. U tradicionalnim medijima – na televiziji i u štampi je em manje prostora za objavu informacija iz spoljne politike, em više vremena za njihovu provjeru.

Uz to, ovi mediji, i dalje imaju procedure uređivanja i odgovornosti za objavljenu informaciju.

Ako uzmemo u obzir da postoje različite vrste medijskih manipulacija, možemo zaključiti da gotovo da nema onlajn medija u Crnoj Gori koji u posljednjih šest mjeseci nije objavio makar jednu medijsku manipulaciju iz oblasti spoljne politike.

Od početka analiziranja medijskog sadržaja najčešći i svakodnevni oblik manipulacije koji smo zabilježili je “klikbejt” što znači da naslov obećava sadržaj kojeg u tekstu nema. To su senzacionalistički naslovi poput “nećete vjerovati/pogledajte/ovo je strašno” čija je svrha da privuku pažnju čitalaca i uglavnom se kreiraju zbog povećanja čitanosti odnosno iz finansijskog interesa.

Svaka četvrta medijska manipulacija je dezinformacija – što znači da mediji nerijetko objavljuju tekstove ili naslove koji su miks činjenica i netačnog ili poluistinog sadržaja.

Ovakav vid manipulacija prisutan je u izvještavanju o neriješenim regionalnim pitanjima kao što je odnos između Kosova i Srbije, koje prati konstantno širenje straha od formiranja tzv. Velike Albaniji i zastrašujuća mržnja prema albanskom narodu koju kreiraju desno orijentisani mediji.

Primijetili smo da je svaka peta medijska manipulacija manipulisanje činjenicama što znači da mediji koriste tačne informacije, ali ih interpretiraju na obmanjujući način i navode čitaoce na pogrešan zaključak.

Tokom ovih šest mjeseci analize pronašli smo i objave koje smo ocjenjivali kao “teoriju zavjere” . Tu su brojni tekstovi koji vrijeđaju zdrav razum – o npr. pokretu ljudi koji tvrde da je Zemlja ravna ploča, da CIA hoće Srbima da oduzme Ostrog, da vakcine ubijaju i slično.

Lažne vijesti, kao informacije koje je neki mediji u potpunosti sam proizveo i koje u sebi sadrži činjenično pogrešne tvrdnje, nijesu masovna pojava u Crnoj Gori, kada je u pitanju izvještavanje o međunarodnim odnosima.

Zabilježili smo pojedinačne slučajeve koji su kreirali mediji ovdje, ali češće ih kreiraju mediji iz regiona, a onda ih crnogorski mediji prenose bez provjere tačnosti.

Da bi se ovakvo stanje promijenilo, neophodna je reakcija i institucija i medijske zajednice i civilnog sektora.

Vlada mora kreirati politike za sprečavanje medijskih manipulacija i ograničavanje njihovog uticaja. U Evropskom parlamentu početkom godine usvojena je Rezolucija koja se tiče neprijateljske propagande i odgovora na nju i ona može poslužiti kao osnova za početak kreiranja Strategije za borbu protiv širenja medijskih manipulacija u Crnoj Gori.

Pošto informacije na prostoru bivše Jugoslavije ne uređuju granice već isti jezik, objave se vrlo brzo razmjenjuju između domaćih i regionalnih medija, pa institucije moraju odgovor na fenomen širenja manipulacije potražiti kroz i regionalne inicijative.

Mediji moraju raditi na povećanju profesionalnih standarda u svojim medijskim kućama i na obučavanju novinara da poštuju profesionalne standarde prilikom objavljivanja informacija. Uz to, neophodna je samoregulacija na nivou medijske zajednice koja bi dala odgovor i preporuku na medijsko manipulisanje.

Uz zajedničku kampanju i širu društvenu akciju institucija, medijske zajednice i civilnog društva bi se građani edukovali kako pažljivije da čitaju medijski sadržaj i da prave razliku između profesionalnog i manipulativnog izvještavanja.