Izmjene Ustava, kao najvišeg pravnog akta, ne bi smjele biti rezultat žurbe u pokušaju da se u kratkom roku ispune formalni zahtjevi procesa pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji, jer rješenja koja se unesu u Ustav proizvode dugoročne posljedice i mogu oblikovati funkcionisanje sistema decenijama. Zbog toga je neophodno obezbijediti temeljnu stručnu i javnu raspravu, unaprijediti kvalitet predloženih rješenja i težiti postizanju šireg političkog i društvenog konsenzusa. To je jedan od zaključaka analize “PRAVOSUĐE ANTE PORTAS: Spremnost pravosuđa za ulazak u Evropsku uniju” urađene u okviru projekta Jačanje pravosuđa i procesa izborne reforme, koji CDT realizuje uz podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju (NED).
Reforma Ustava, kako je ocijenjeno u analizi, ne smije se svesti na zadovoljenje minimuma proceduralnih uslova, već se mora težiti tome da ona dobije legitimitet, kao rezultat promišljenog i inkluzivnog procesa.
U analizi se konstatuje da je proces izmjena Ustava značajno kasnio u odnosu na planiranu dinamiku iz strateških dokumenata, te da u dužem vremenskom periodu nije bilo aktivnosti Skupštine po ovom pitanju. Vlada je u februaru 2026. godine povukla raniji predlog i dostavila novi, koji sada uključuje i odredbe o sastavu Tužilačkog savjeta.
Predložena rješenja, međutim, sadrže i tehničke i suštinske nedostatke. Ukazuje se na nomotehničke greške, ali i na izostanak izmjena određenih ustavnih odredbi koje bi morale biti usklađene sa novim rješenjima. Posebno se problematizuje činjenica da su pojedina zakonska rješenja praktično prenesena u Ustav bez prethodne široke stručne i javne rasprave.
Kada je riječ o sastavu Tužilačkog savjeta, analiza upozorava na rizik od koncentracije moći i korporativizma, imajući u vidu da državni tužioci zajedno sa vrhovnim državnim tužiocem čine većinu. Ukazuje se i da ne postoji jedinstven pristup u pogledu kriterijuma za izbor članova Sudskog i Tužilačkog savjeta, što dodatno otvara pitanja dosljednosti i opravdanosti predloženih rješenja.
U dijelu analize koji se odnosi na finansiranje pravosuđa, zaključeno je da dinamika rasta izdvajanja za pravosuđe nije zadovoljavajuća. Naime, iako se u izvještajima bilježi povećanje udjela u državnom budžetu, relevantniji pokazatelj – učešće u BDP-u – ukazuje na drugačije zaključke. Budžet za pravosuđe u 2025. godini iznosio je oko 0,61% BDP-a, dok je za 2026. godinu na oko 0,6% projektovanog BDP-a, što je značajno ispod ciljanih vrijednosti. Ovakav raskorak posljedica je metodološke nedosljednosti u samoj Strategiji, strateški cilj jasno je definisan kao procenat BDP-a, dok postavljeni indikatori napredak mjere kroz procenat učešća u državnom budžetu. Time se stvara privid napretka, iako stvarni nivo ulaganja ne prati dinamiku potrebnu za dostizanje cilja da izdvajanja za pravosuđe dostignu 1% BDP-a, koji je postojao i u ranijim strateškim dokumentima, i trebao da bude ispunjen još 2022. godine.
Podaci o efikasnosti pokazuju da su sudovi u 2025. godini riješili više predmeta nego što su primili (93.511 riješenih u odnosu na 91.300 primljenih), čime je, kako se navodi, ostvaren pozitivan koeficijent savladavanja priliva, prvi put nakon dužeg perioda. Ipak, analiza ukazuje na neujednačene rezultate u sistemu.
Posebno se izdvaja problem drugostepenog postupanja pred Višim sudom u Podgorici, gdje je u 2025. godini zabilježen rast zaostalih predmeta. U krivičnim predmetima riješeno je 1.258 od 1.619 primljenih, dok je u građanskim predmetima riješeno 5.510 od 6.210, uz značajan zaostatak koji je prenesen u narednu godinu. Takođe, prosječno trajanje odlučivanja u drugostepenim predmetima značajno je produženo.
Analiza ukazuje i na ograničene efekte alternativnog rješavanja sporova. Tokom 2025. godine postignut je sporazum u 565 od 7.144 predmeta, dok je u sporovima u kojima je država tužena strana sporazum postignut u 19 od 1.152 slučaja.
Kada je riječ o odgovornosti u pravosuđu, pitanje vetinga i dalje ostaje bez konkretnih rješenja i jasnog institucionalnog okvira, uprkos prisutnosti u javnom i političkom diskursu, uz podsjećanje da je u dužem vremenskom periodu iz političkih krugova neuporedivo više na ovu temu došlo zapaljive retorike, nego bilo kakvih konkretnih predloga.
U analizi je zaključeno da ključni reformski procesi i dalje nijesu zaokruženi na način koji obezbjeđuje njihovu dugoročnu stabilnost. Posebno zabrinjava izostanak sveobuhvatne javne i stručne rasprave o rješenjima koja se predlažu za ustavni nivo, kao i nedovoljno razrađen pristup pojedinim ključnim pitanjima, poput modela Tužilačkog savjeta. Takođe, pitanje vetinga i dalje ostaje bez jasnog koncepta, uz dominaciju političih poruka nad konkretnim rješenjima.
Kompletna publikacija je dostupna na linku.
Centar za demokratsku tranziciju (CDT)