Poslednjih dana aprila i prvih dana maja 1945. godine jedinice Četvrte armije Jugoslovenske armije, pod komandom generala Petra Drapšina, vodile su završne borbe za oslobađanje Istre i slovenačkog primorja pa zauzele Trst, Kopar, Rovinj, Rijeku, Pulu, Pazin…
Borci i borkinje Prve i Druge armije Jugoslovenske armije, kojima su komandovali generali Koča Popović i Peko Dapčević, 8. maja su u jutarnjim satima prešli rijeku Savu. Sa netom zauzete radio stanice u 11 sati i 12 minuta objavljeno je da je Zagreb – slobodan.
U rano jutro 9. maja jedinice Četvrte armije, Sedmog slovenačkog korpusa, 15. i 18. divizije i 29. udarne divizije Jugoslovenske armije raskinule su bodljikave žice koje su četiri godine opasivale Ljubljanu i krenule u oslobađanja grada.
Sloboda se slavila širom Jugoslavije, posebno 9. i 11. maja u Beogradu i Zagrebu, odakle je Koča poručio „(…) naša vojska i naši narodi svojom junačkom borbom uspjeli su da zauzmu časno mjesto među Ujedinjenim narodima“.
Osmog maja 1945. u Berlinu, u 23 sata i 1 minut po zapadnoevropskom vremenu, potpisan je sporazum o bezuslovnoj kapitulaciji Trećeg Rajha. U Moskvi je već bio 9. maj. Drugi svjetski rat u Evropi je završen!
Ali ne i u Jugoslaviji, gdje su vojne operacije trajale još sedam dugih dana.
Završne borbe protiv njemačkih i kvislinških snaga vodile su se u rejonu Slovenj Gradec – Pliberk – Dravograd, a predvodili su ih dijelovi Prve i Druge armije, kao i Treća armija JA, zajedno sa brigadama i odredima Četvrte operativne zone Slovenije.
U poslijepodnevnim časovima 15. maja 1945. godine, general Kosta Nađ, komandant Treće armije JA, sa Drave je telegrafisao Josipu Brozu: „Druže Tito, rat je završen“.
Istog dana u Beograd je došla delegacija Antifašističkog fronta žena Crne Gore da vrhovnom komandantu čestita slobodu. Jedna od delegatkinja i borkinja bila je Jovana Kovačević, majka proslavljenog heroja komandanta Save, čija je čitava porodica od julskih dana 1941. godine bila u ustaničkim redovima. Predstavnice AFŽ-a Titu su referisale o situaciji u Crnoj Gori, koja je već nekoliko mjeseci bila slobodna, o svom angažovanju na obnavljanju zemlje.
Tito je istakao da nikad neće zaboraviti žrtve koje je u NOB-u podnijela Crna Gora te da je ona „(…) u ratu izvojevala dostojno mjesto u velikoj porodici jugoslovenskih naroda“.
Za dostojno mjesto i slobode proklamovane u NOB-u, žene Crne Gore i Jugoslavije tek je trebalo da se izbore. Ono što im je formalno-pravno garantovano Ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz januara 1946. godine, danas se još uvijek osvaja.
delegatkinja: Tatjana Koprivica