Autor: Agon Maliqi
Kad sljedeći saziv Evropske komisije započne mandat 2030. godine, Zapadni Balkan obilježavaće 40 godina od pada komunizma i raspada Jugoslavije. Igrom slučaja, i medijalna starost stanovništva ovog regiona je 40 godina.
Do 2030. godine, prosječan građanin Zapadnog Balkana provešće čitav svoj život u „eri tranzicije“. Tranzicija je trebalo da bude privremena faza prelaska iz jednog političkog poretka u drugi – od komunističkih komandnih ekonomija, koje su čvrstom rukom upravljale etničkim i političkim različitostima, ka liberalnim demokratijama zasnovanim na pravima i slobodnom tržištu, koje svoj suverenitet „udružuju“ u Briselu.
Ipak, do sredine 2030-ih – kad se naše zemlje nadaju da će se, u ovom ili onom obliku, pridružiti EU – „period tranzicije“ trajaće gotovo koliko i doba komunizma.
Čitava jedna generacija odrasla je posmatrajući kako druge zemlje Centralne i Istočne Evrope, s različitim stepenom uspjeha, prolaze kroz ovu transformaciju, dok ona sama ostaje zaglavljena u političkom međuprostoru. Životni standard jeste porastao, ali znatno manje nego kod susjeda iz EU, dok smo istovremeno svjedočili urušavanju demokratskih standarda i novom talasu nacionalizma.
Niko nije ni očekivao da će politička i ekonomska tranzicija biti laka, ali nije trebalo ni da djeluje ovako beskrajno, besciljno i dezorijentišuće.
„Stari svijet umire, a novi se muči da se rodi; u međuvremenu se pojavljuje mnoštvo morbidnih simptoma“ – pisao je italijanski marksistički teoretičar Antonio Gramši, posmatrajući previranja 30-ih godina prošlog vijeka. Vidjeli smo kako su ti morbidni simptomi tranzicije – ratovi i korumpirana vlast – skrenuli naš put ka Evropi, da bi se na kraju ukrstili s krizom samopouzdanja samog Zapada. Kada je EU stavila proširenje na čekanje, naše „u međuvremenu“ postalo je neograničeno, a novi svijet – mrtvorođen.
Cilj ka kome smo se kretali kroz tranziciju – „kraj istorije“ – usput je izgubio svoju prvobitnu privlačnost, i učinio da se osjećamo kao da smo zakasnili na zabavu. Fukujama je ispravno predvidio da će „kraj istorije“, kojim upravlja tehnokratska politika, djelovati sterilno i dosadno i da će revizionističke snage ponovo rasplamsati ideološke sukobe kako bi povratile osjećaj svrhe. Posmatranje kako EU tokom posljednje decenije sve više počinje da liči na Balkan samo je produbilo našu dezorijentisanost.
Izbori na Zapadnom Balkanu povremeno jesu donosili pozitivne promjene, ali i razočaranje. Novoizabrane vlade vraćale su se ustaljenom obrascu – upravljanju zasnovanom na klijentelizmu, oligarhijskoj kontroli i nacionalističkom populizmu – nesposobne da riješe strukturne probleme u oblasti bezbjednosti i upravljanja ili da ispune kriterijume EU koji se neprestano mijenjaju.
Nagomilani bijes i frustracija iznjedrili su i impresivne društvene pokrete protiv establišmenta i neliberalnog upravljanja, a najnovije primjere vidimo u Srbiji i Albaniji. Problem je u tome što, iako ti pokreti znaju protiv koga i čega se bore, ne uspijevaju da oblikuju jasnu viziju budućnosti, jer nijedan ideološki projekat nema dovoljno snage da inspiriše. Reakcionarni nacionalistički i vjerski projekti ponovo su dobili na zamahu, ali oni ili protivrječe jedni drugima ili su sjećanja na njihove pogubne posljedice još uvijek previše svježa da bi se mogla zanemariti.
Ovo kolektivno stanje, u kome se niti jasno krećemo ka određenoj budućnosti niti se usuđujemo da u potpunosti prigrlimo problematičnu prošlost, stvorilo je paradoks u kojem vrijednosti prošlosti i budućnosti postoje istovremeno. Crna Gora, na primjer, može istovremeno kucati na vrata EU i imati predsjednika parlamenta koji veliča genocid. Nalik nekoj grešci u Matriksu, stari i novi svijet postoje naporedo jedan s drugim.
Mentalni danak 40 godina tranzicije proizveo je kolektivno stanje svijesti koje se najbolje može opisati kao „tavorenje“.
Psiholog Adam Grant opisao je „tavorenje“ kao stanje stagnacije i praznine, negdje između depresije i blagostanja – kao „srednje dijete mentalnog zdravlja“. To je onaj osjećaj poznat kao „meh“, kada čovjek niti pati niti napreduje – već se jednostavno nekako probija kroz život. „Nije sjajno, a nije ni strašno“, kako se kaže.
Preciznije rečeno, tavorenje nije beznađe. Ali nije ni stanje nade. Poput likova iz drame Semjuela Beketa „Čekajući Godoa“, besciljno čekamo da razrješenje i spas stignu kao deus ex machina. „Možda će Ukrajina pobijediti, pa će nas sve primiti u veliku evropsku porodicu i živjećemo srećno do kraja života?“ Ili je to, kako bi rekla generacija Z: „Delulu“.
Suočavanje sa stanjem tavorenja zahtijeva istančanu svjesnost. Jedan od načina da se s njim nosimo jeste da posegnemo za balkanskim oružjem ironije kao sredstvom samopomoći. Kako kaže izreka: „Komedija je tragedija plus vrijeme.“ Možda izvjesnu dozu optimizma možemo izvući iz činjenice da je moglo biti i gore.
Adam Grant onima koji tavore savjetuje da pronađu stanje potpune udubljenosti u ono što rade i da se usredsrede na male pobjede – da se posvete aktivnim izazovima i svakodnevnom napretku kako bi ublažili osjećaj praznine. To djeluje tek kao nešto sofisticiranija, sekularna verzija molitve Rajnholda Nibura: „Bože, podari mi spokoj da prihvatim ono što ne mogu da promijenim, hrabrost da promijenim ono što mogu i mudrost da razlikujem jedno od drugog.“
Istinska mudrost možda se krije i u prihvatanju mogućnosti da suštinski problem leži u samom našem poimanju napretka, zbog kojeg nam on neprestano izmiče. Kao što Orvel primjećuje: „Napredak nije iluzija; on se događa, ali je spor i gotovo uvijek razočaravajući.“
Ovaj autorski tekst nastao je na poziv Centra za demokratsku tranziciju (CDT), u okviru aktivnosti posvećenih evropskim integracijama i regionalnoj saradnji na Zapadnom Balkanu.