Različite i često oprečne poruke koje predstavnici crnogorske vlasti upućuju susjedima i međunarodnoj zajednici predstavljaju jedan od ključnih izazova za uspješno vođenje spoljne politika, ocijenio je bivši crnogorski diplomata i profesor prakse međunarodnih odnosa na Bostonskom univerzitetu, Vesko Garčević, ističući da spoljna politika mora počivati na jasno definisanoj strategiji iza koje stoje svi akteri vlasti.
On je, u CDT-ovom podkastu Akcija, ukazao da proces pristupanja Evropskoj uniji (EU) može biti zaustavljen zbog protivljenja pojedinih država članica koje, vođene sopstvenim nacionalnim interesima, koriste svoj položaj kako bi blokirale napredak zemlje kandidata.
“Obično male države to često rade, ali rade i velike, na neki drugačiji način. Velike države u EU vas obično zaustave zato što smatraju da niste sprovodili dovoljno dobro sve reforme u oblasti vladavine prava ili pravosuđa, dok ove manje države mogu da iskoriste bilateralne sporove da bi vas zaustavile dalje i time zapravo svoja nacionalna ili bilateralna pitanja na jedan određeni način predstavljaju kao pitanje kojim treba da se bavi i EU, što EU želi da izbjegne”, rekao je on.
Garčević je istakao da postoji vrlo tanka granica između legitimnog zalaganja za rješavanje otvorenih bilateralnih pitanja i korišćenja privilegovanog položaja države članice kako bi se ta pitanja prenijela u okvir procesa proširenja EU.
“Treba imati u vidu samo koliko je buduća članica spremna da sarađuje, ne samo sa državom sa kojom ima spor, nego i sa EU kao cjelinom u sprovođenju reformi, u sprovođenju drugih aktivnosti. Ako vi demonstrirate da ste spremni i da ste sve uradili u drugim oblastima, pretpostavljam da će to pomoći i tom sporu”.
Govoreći o regionalnim problemima, Garčević je ocijenio da je prepoznatljiv obrazac politizacije i instrumentalizacije sporova, koji se potom koriste kao sredstvo za promovisanje određenih političkih narativa.
“Time se jača nacionalizam. U slučaju Kosova i Srbije, ideja da je Kosovo dio Srbije, taj narativ koji se u medijima i u političkom životu Srbije koristi do maksimuma iako on nema veze sa tim što je stvarni život, da ljudi počinju da vjeruju u to. To vam koristi, da stvarate jednu atmosferu straha, političke zavisnosti, nespremnosti da se bavite drugim egzistencijalnim pitanjima”, ukazao je Garčević.
Komentarišući odnos Srbije prema nezavisnosti Crne Gore koja se često osporava, Garčević je kazao da bi Crna Gora trebalo da odgovori na takve uticaje razvijanjem reformi i jasnijem približavanju Zapadu.
“Prvi veliki uspjeh za Crnu Goru bilo je članstvo u NATO-u i to je jedan vrlo snažan zaštitni mehanizam na ove uticaje. Vi možda ne možete da spriječite te uticaje koji su prisutni kroz medije, politiku i crkvu, ali možete da minimizirate njihove efekte. Takav drugi efekat bi bilo članstvo u EU koji bi zaokružio tu vrstu povezivanja sa Zapadom”.
Prema njegovom mišljenju, Crna Gora je u odnosu sa Hrvatskom otvorila neka vrlo politički osjetljiva pitanja koja, kako je kazao, nije trebalo da uradi.
“To su situacije kada treba izbjegavati emocionalne, nacionalističke izjave. Takve stvari vam mogu pomoći da pridobijete nekoliko glasača, ali u ovom slučaju štete i traže mnogo više napora da se otklone kasnije”.
Odgovarajući na pitanje da li bi Brisel trebalo aktivnije da se uključi u rješavanje bilateralnih sporova, Garčević je kazao da EU o tome odlučuje od slučaja do slučaja. Kako je objasnio, jedno od osnovnih načela procesa proširenja jeste da države kandidati u članstvo uđu bez neriješenih bilateralnih pitanja, kako ti sporovi ne bi bili preneseni u okvir same Unije.
Ipak, podsjetio je da su u praksi postojali brojni presedani, među kojima je i primjer Kipra, koji je postao član EU iako je riječ o podijeljenom ostrvu.
“Kada je riječ o našem regionu, EU se vrlo aktivno bavi pitanjima koja su goruća, kao na primjer Kosovo ili Srbija. Pokušava da, kroz Briselski proces, iako bezuspješno ili sa polovičnim uspjehom, približi te dvije strane i proizvede nešto kao dio rezultata tog procesa. Međutim, u nekim slučajevima koji su tipični bilateralni sporovi, naročito ako to uključuje članicu EU, onda se pridržava stava da podržava tu svoju članicu”, naveo je Garčević.
Zaključio je da spremnost EU da posreduje u bilateralnim sporovima prvenstveno zavisi od političkog konteksta i procjene šta u datom trenutku ima veći značaj, napredak procesa proširenja ili rješavanje konkretnog spora.