Prava radnika na najnižem su nivou još od Drugog svjetskog rata ali su načini eksploatacije dosta skriveniji nego ranije, ocijenjeno je u CDT-ovom podkastu Akcija.
Darko Vesić iz Centra za politike emancipacije kazao je, upitan da li je Jugoslavija stvarno ili samo formalno-pravno bila radnička država, da je cio taj period još uvijek nedovoljno istražen.
„Ustav iz 1974. jeste donio dosta izmjena i jeste utvrdio trasu razvoja i samoupravljanja, a i same tadašnje države. To je bio iskren pokušaj izgradnje alternative kapitalističkom sistemu, bio je pokušaj izgradnje alternative i za sovjetski blok, pokušaj da se nađe način kako da se sistem posveti radnicima i da se njima omogući što bolji društveni standard. Da li je uspio ili nije to ostaje za analizu“, rekao je Vesić.
Antropološkinja Lara Končar ocijenila je da je u Jugoslaviji postojala ideja učešća radnika i radnica što u vlasništvu što u upravljanju preduzećima. „Mnogo je korisnije pričati o samoj ideji i nastojanjima da se ta vrsta sistema primijeni u praksi, posebno sada kada imamo razne vrste nejednakosti i eksploatacija, nego se fokusirati na minuse“, smatra Končar.
Vesić smatra da taj sistem nije imao mogućnost brisanog prostora da se razvija samostalno bez konkurencije prije svega zapadnih sistema. „Postoji određene manjkavosti, ne u društvenom koliko u čisto ekonomskom smislu“, dodao je on.
Upitan da li su radnička prava definitivno gora danas nego u SFRJ, Vesić kaže da je teško upoređivati sistem u Jugoslaviji sa današnjim, jer današnji sistem nije socijalistički.
„Tadašnji sistem je bio ili socijalizam ili socijalizam u izgradnji. Defakto da su prava radnika na mnogo nižem nivou i u društvima koja se sada shvataju kao visoko razvijena, a pogotovo u društvima koja nisu razvijena ili su doživjela u ekonomskom i političkom smislu degradaciju kao što bismo mogli da kažemo za ona na postjugoslovenskom ili postsocijalističkom prostoru. Prava su danas istorijski možda u posljednjih 100, 150 godina, na najnižem nivou, sigurno na najnižem od Drugog svjetskog rata“, kaže Vesić.
Končar dodaje i da su danas načini eksploatacije i proizvodnje nejednakosti dosta sofisticiraniji, sakriveni, posebno neoliberalnom ideologijom. „Ostaju skriveni iako vidimo da su pogoršana prava za radnice i radnike. Dolazimo do toga da treba da iznova objašnjavamo sisteme eksploatacije, šta to znači, kakvi su odnosi između poslodavca i zaposlenih“, kazala je ona.
Ispostavlja se, dodaje Končar, da je prema današnjim tumačenjima čitava odgovornost našeg kretanja na tržištu rada na pojedincima, što kako dodaje, ne bi trebalo da bude tako. „Društvo vrlo aktivno podržava te predstave da su pojedinci odgovorni za svoje socioekonomske pozicije“, kazala je Končar.
Govoreći o sindikatima, Vesić je rekao da gdje ima proizvodnje ima sindikata, a tamo gdje je opala njih nema. „Kad je zapad deindustrijalizovan i kada su se desile privatizacije onda se ta politička moć radničke klase vremenom gubila“, smatra Vesić.
Mejnstrim sindikati, kako dodaje, moraju da nađu način da odgovore na izazove modernog doba.
„Kapital je fluidan i prelazi granice, veliki broj radnika nije u industrijskom sektoru, velika količina je u uslužnom sektoru koji je teško organizovati, u manjim kompanijama. Ranije su radili u istim fabrikama, živjeli u istim kvartovima išli u iste kafane što je bila baza za političko organizovanje, danas to nažalost nije situacija, teško je naći gdje upoznati ljude i kako da ih povežete“, ocijenio je Vesić.
Govoreći o neplaćenom kućnom radu Končar je kazala da se u Srbiji on prepoznao kroz Zakon o rodnoj ravnopravnosti i da desničarske organizacije i crkva pokušavaju da preispitaju ustavnost kroz taj zakon. „A kroz njega je neplaćeni kućni rad prepoznat kao rad i žene kroz njega mogu da ostvaruju prava poput zdravstvene zaštite. Bitno je taj pojam proširiti što je više moguće, da se on ne odnosi na obavljanje samo kućnih poslova, kuvanje, pranje, čišćenje, već da se odnosi na set poslova njege i brige o drugima, djeci i drugim članovima porodice, predstavlja i upravljanje i sopstvenim i tuđim osjećanjima, aktuelna je borba da se taj rad prizna kao rad“, navodi Končar.
Vesić je rekao da nije na gubitku samo sindikalno udruživanje. „Mjesne zajednice pravi primjer kako je u SFRJ zamišljen geografski život, svaki blok je imao svoju mjesnu zajednicu. Trebale su da budu onaj momenat – u fabrikama ćemo o poslu, a na mjestu života šta su nam tu potrebe. To je izgubljeno, u suštini ovog sistema nema mjesta za to“, naveo je on.
Komentarišući to kako kroz kapitalizam dolazi do toga da sve više ljudi obavlja usluge koje treba da obavlja neko drugi ko je ostao bez posla, Vesić je kazao da su klasičan primjer samouslužne kase u marketima.
„Imamo kasirku, kasira, to prebacujemo na samog kupca koji će sam da spakuje i otkuca. Ti si ukinuo neka radna mjesta, koja su monotona, slabo plaćena, ali za ljude koje otpustiš, oni možda nemaju alternativu. U kapitalizmu je od biti eksploatisan jedino gore ne biti eksploatisan, odnosno nemati posao. Ljudi pristaju na užasne poslove jer je bolja alternativa to nego da ih nemaju“, poručio je Vesić.
Končar je kazala da su kovid i rad od kuće ogolili dosta nejednakosti.
„Važno je reći da to nisu nejednakosti koje je donio kovid, on ih je ogolio. Svi smo se našli u kućama, žene su se zapravo našle pred dvojnom vrstom opterećenja koja je postala očita jer se radilo od kuće. I obrazovni dio se prenio na roditelje, istovremeno su radile plaćene i neplaćene poslove od kuće bile pred velikim izazovom“, istakla je Končar.
Upitan gdje je granica zaštite radnika i čuvanja neradnika Vesić je kazao da će sindikati štititi i one koje nazivaju neradnicima.
„Bitno je iz koje se pozicije to gleda, iz ugla kapitala je bitno da nas drže što efikasnijim, a interes radnika je da idu u suprotnom smjeru“, rekao je Vesić.
„Ako su dostojanstvene plate onda možemo da pričamo o tome ko se koristi“, zaključila je Končar.
Projekat je podržan Core grantom regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD) BiH, Center for Research and Policy Making (CRPM) Sjeverna Makedonija i Institute for Democracy and Mediation (IDM) Albanija, a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.