“Kako smo pali bez ispaljenog metka, na staru foru novog početka”

“Kako smo pali bez ispaljenog metka, na staru foru novog početka”

30/06/2020

Autor: Dragan Koprivica, izvršni direktor CDT-a

Krajem maja 2020. godine, jedan je osamnaestogodišnji mladić, po tvrđenju policije, porušio mermernu ploču na spomeniku koji obilježava mjesto na kome je napravljen dogovor o podizanju Trinaestojulskog ustanka.

Ovaj događaj je iznenadio crnogorsko društvo kao što putare iznenadi decembarski snijeg.

Krenula su brojna javna snebivanja, slaganje floskula o 13. julu koji je “temelj moderne Crne Gore”, važnosti antifašizma…

Bilo je i onih koji su se svojski trudili da relativizuju ovaj događaj prikazujući ga kao čin neznavenog djeteta, zavjeru tajnih službi, ili prosto kao policijsku izmišljotinu koja je ovog momka prisilila na priznanje djela.

Ogromna većina je u ovome htjela da prigrabi koji politički poen pred izbore i po ko zna koji put – promašila suštinu.

Naša se javnost, već duže vrijeme, ponaša kao da se ne dešava ništa posebno i mantra o pogubnosti podjela u društvu.

Provincijska dvoličnost i kalkulacije ne dozvoljavaju da se građanima kaže prava istina – fašizam se ponovo uselio u Crnu Goru.

Radikalizacija i ekstremizacija crnogorskog društva značajno je intenzivirana od 2012. godine.

Ona je od 2015, u vrijeme otpočinjanja anti-NATO protesta Demokratskog fronta, postala potpuno očigledna.

Nijesu je primijetili samo oni izrazito male inteligencije ili oni koji su u tome vidjeli svoju političku priliku.

Manji dio društva želi da konačno bude ono što zaista jeste.

Da njihovi heroji, ratni zločinci iz više različitih perioda konačno dobiju svoje historijsko i zasluženo mjesto.

I da Crna Gora postane klerikalno društvo u kome popovi popuju, hodže hodžuju, a ostali bespogovorno slušaju.

Drugi dio je, u ovome vidio priliku da, ostavljajući im prostor za djelovanje, od prvih napravi pokaznu vježbu kako bi društvo izgledalo da isti dođu na vlast i time zacementira svoju vlast i za narednih 30 godina.

I treći, građanski i progresivni dio društva se, stideći se i prvih i drugih povukao u sebe i zaćutao.

I to onaj dio koji je i po broju i po kvalitetu dominantan u Crnoj Gori.

I to ćutanje, pasivnost i odsustvo reakcije baš onih najboljih u društvu nas je dovelo do toga da jedina država čiji pokret za nezavisnost nije bio dominantno nacionalistički doživi procvat etnonacionalizma koji sve češće prelazi u fašizam.

Dozvolili smo da se, u odnosu na ove pojave, napravi začarani krug parcijalnih “reakcija” onih kojima pojedina ispoljavanja ne odgovaraju u datom momentu.

Većina “reakcija” je protiv onih drugih a izrazito je mali broj ljudi koji reaguju protiv prave opasnosti – bilo kojeg etnonacionalizma, klerikalizma i fašizma.

Ćutali smo na proces političkih kanonizacija kad su presuđene ratne zločince iz Drugog svjetskog rata proglašavali za svete ljude. A jedan od njih je ubio ili zaklao brojem i slovom 57 ljudi.

Nije nam bilo važno kad je, na otvaranju jednog vjerskog objekta u Podgorici, predsjednik države Filip Vujanović nadahnuto govorio o “miru i slozi i jednakosti” dok se su na freskama tog hrama, u predstavi pakla, nalazili lično Maršal Tito, Karl Marks, Fridrih Engels i neki ljudi koji jako liče na Albance.

Grozili smo se u sebi kad je je iz dominantnog dijela naše opozicije više puta predlagano stvaranje “crnogorske Ravne Gore” i izgradnja spomenika zločincu i saradniku fašista Pavlu Đurišiću…I kad smo sa skupštinske govornice slušali prijetnje manjinskim narodima.

Tolerisali smo i kad je dio crnogorske intelektualne “elite” afirmisao saradnika njemačkih i italijanskih okupatora i fašista Krsta Popovića… I kad su mu crtali murale po Crnoj Gori zbog zasluga za Crnu Goru prije Drugog svjetskog rata.

Smatrali smo individualnom pojavom i to što je državni i funkcioner Bošnjačke stranke, Adnan Muhović pljuvao po Crnogorcima i Njegošu, Srbima obećavao “traktorijadu”, a i kad je sav tako “panbošnjački orijentisan” izgubio sve osjećaje prema prijestonici Cetinju.

Ćutali smo na klicanje Oslobodilačkoj vojsci Kosova u holovima naših škola i kad su nam rekli da je Bokeljska mornarica u stvari Hrvatska mornarica.

I na afirmaciju i stvaranje “mučenika” od fašista i antisemita Velimirovića i Lipovca.

Pa ni kad je objavljena, nikad objašnjena, fotografija na kojoj jedan od vođa crkvenih protesta, Gojko Perović, od medija nazvan “ljepše lice crkve”, pozira ispod slike Draže Mihailovića.

Nijesmo primjetili stvaranje internet dezinformacionih mreža etnonacionalista. Niti njihove aktivnosti i finansijere.

A ni to da oni normalni mediji ovu temu smatraju dosadnom i nebitnom, temom koja ima trećerazredni značaj.

Nijesmo se suprotstavili ni na sve češće podvaljivanje politike “suživota”, opasne i pogrešne politike “multikulturalizma” čiji je cilj zapravo da prikaže da su odnosi među ljudima u Crnoj Gori stvar neke prinude.

Politici koja u naopakim umovima treba da zamijeni pravi i istinski život između onih koji ovdje žive i koji ovu zemlju doživljavaju kao svoju.

Slabo je koga pogodilo očigledno korišćenje protivljenja učlanjenju Crne Gore u NATO za uspostavljanje održivih etnonacionalističkih punktova u našem društvu.

Nijesu nas uznemirili predlozi za “podjelu” teritorije, kulture ili ekonomskog bogatstva shodno procentima sa popisa.

Normalne su nam postale ideje “jednonacionalnih istina” i davanja benefita narodima, a ne građanima koja ujedno znači i rušenje temelja moderne države. Na isti onaj način na koji je uništeno građansko društvo u gotovo svim zemljama bivše SFRJ.

Bilo nam je sasvim u redu i kad su nam u glavu stavili uske identitetske matrice zasnovane na traumama a ne na pobjedama.

Nijesmo niti primijetili reviziju istorije koja nam se servira u svakoj prilici.

Političke elite, opijene referendumskom pobjedom, su se fokusirale na brojanje kvadrata i placeva na moru i planini koje će uvaliti kakvom ruskom parajliji umjesto da kreiraju ozbiljne politike i instrumente za učvršćivanje antifašističke i građanske države.

Smatrali su da se protiv fašizma treba boriti proračunima geometara a ne obrazovanjem, stvaranjem modernog pravnog okvira, stalnom promocijom ovih vrijednosti od strane kredibilnih ljudi.

Najbolji (post)jugoslovenski bend Hladno Pivo je u pjesmi “Firma” objasnio proces privatizacije u Hrvatskoj, ali i u regionu. “Bog, domovina, nacija – svi na pod ovo je privatizacija”.

Objasnio je “kako smo pali bez ispaljenog metka na staru foru novog početka”. E, baš je to idealan opis onoga šta nam se desilo i na drugim poljima, a na naročito na polju fašizacije društva. Crnogorsko društvo je etnonacifikovano bez ozbiljnijeg otpora.

Rušenje spomenika Trinaestom julu je rušenje antifašističke i jedine moguće Crne Gore. Zato je vrijeme za hitno buđenje onih pravih – građanki i građana – Crnogoraca, Srba, Bošnjaka, Muslimana, Albanaca, Hrvata, Roma, Jugoslovena, svih drugih, i onih ostalih, koji nemaju naciju.

Crvena linija je pređena i vrijeme je da se odlučno suprotstavimo. I da pokažemo da nijesmo kalkulanti već stvarni antifašisti, oni kojima je do Crne Gore zaista stalo.

Jer, kako to reče narodni heroj: “Ako Crnoj Gori oduzmete antifašizam, od nje će ostati – NIŠTA”.

The opinions expressed are those of the author and do not necessarily reflect the views of BIRN. This article was written as part of the regional program “Western Balkans: Understanding and Preventing Anti-Western Influence,” implemented by the International Republican Institute in Sarajevo. The opinions expressed by the author do not necessarily reflect the views of IRI.