Šta se dogodilo sa izbornom reformom?

Potreba za izbornom reformom je nestala iz diskursa većine političkih aktera koji su zaboravili da je stvaranje fer i demokratskog izbornog procesa jedna od ključnih obaveza svakog društva ali i naša obaveza u ispunjavanju kriterijuma za članstvo u Evropskoj uniji.

Umjesto rješavanja ključnih problema u funkcionisanju demokratije, umjesto rada na njenom temelju iz koga izvire legitimitet svake institucije, funkcije i javne politike, Crna Gora je izabrala izgovore. Oni se nekad zovu turistička sezona, nekad Otvoreni Balkan, nekad temeljni ugovori, nekad popis ili neki drugi svakodnevni populizam.

Svaki pokušaj zaobilaženja demokratskih pravila i principa, svaku trgovinu sa demokratskim postulatima ovo društvo će skupo platiti, kao što je plaćalo i do sad. Može se desiti prečice koje političari pokušavaju stvarati zapravo postanu stranputica na našem evropskom putu.

Umjesto da posao na izbornoj reformi završi od 31. jula, ovaj saziv Skupštine (bez obzira na većinu) je izabrao neustavne i nezakonite načine da zaobilazi propisanu dvotrećinsku većinu i odlaže izbore. Uskoro nećemo imati ni Ustavni sud, pa će se izbori ili odlagati ili održavati bez zaštite izbornog prava – a teško je odlučiti šta je gore.

Šta se dogodilo sa izbornom reformom i zašto je ovo pitanje sklonjeno s dnevnog reda? Jesmo li u međuvremenu dobili profesionalnu izbornu administraciju? Jesmo li otvorili izborne procese za individualne kandidate i kandidatkinje, ili će oni ostati zarobljeni od političkih partija? Šta je sa idejom demokratizacije izbornog procesa kroz otvorene liste?

Da li su se, u prethodne dvije godine, desetine i stotine hiljada „fantoma“ iselile iz biračkog spiska? Ili je ta tema, od koje su mnogi političke opcije ostvarile značajan profit, odjednom sama od sebe riješena? Jesmo li tako riješili i problem fiktivnih prebivališta, ili to čuvamo za naknadno osporavanje regularnosti izbora?

Jesu li vladajuće partije iznenada prestale da zloupotrebljavaju državne resurse i javne funkcije za kampanju, pa nam je i ovaj fenomen u drugom planu? Znamo li ko finansira izbore – strane države, kriminalne strukture, ili ćemo to sačuvati za optuživanje u kampanji? Jesmo li riješili problem stranih uplitanja i medijskih, finansijskih i političkih uticaja na izborne procese? Jesu li građani i građanke konačno slobodni da glasaju bez prijetnji i ucjena, i imamo li krivičnopravni sistem koji ih može zaštititi od pritisaka?

Jesmo li stvorili ambijent u kome će građani i građanke vjerovati da su izbori slobodni i fer? Imamo li pravo da očekujemo da će svi učesnici narednih izbora prihvatiti njihov ishod? Ili ćemo se, ovoga puta, morati zadovoljiti nezakonitim “novim mandatima” odbornika i predsjednika opština? Na ova i još mnoga pitanja, očigledno nećemo dobiti odgovor u dogledno vrijeme.

Milena Gvozdenović
Zamjenica programskog direktora CDT-a