Narativi o ratovima najčešće za političku upotrebu

Narativi o postjugoslovenskim ratovima kontinuirano su prisutni u crnogorskim etabliranim medijima, kroz manje ili više otvorene poruke i najčešće se koriste u političko propagandne svrhe.  Izuzev nekoliko NVO-a koji su najprepoznatljiviji u oblasti suočavanja s prošlošću i suprotstavljanju reviziji istorije, rijetki su akteri u javnom prostoru čije poruke o ovoj temi nemaju neku političku namjenu.

Ovo je ključni zaključak analize narativa o postjugoslovenskim ratovima realizovane uz podršku Biroa za međunarodnu borbu protiv narkotika i sprovođenje zakona Stejt Departmenta (INL), koju smo radili u godini održavanja parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, kada polarizovanost crnogorskog društva raste i razlike u odnosu na političke stavove, vjeru, put kojim država ide, nacionalnu pripadnost postaju naročito vidljive.

Analizirali smo više od 200 tekstova iz crnogorskih etabliranih medija (TVCG, TV Vijesti, TV Prva, TV Nova, ND Vijesti, Pobjeda, Dan, Dnevne novine, Portal Analitika, Portal Vijesti, Portal Antena M, CDM, Agencija MINA i dr.), u periodu od decembra 2019. do decembra 2020. godine, čiji je sadržaj dostupan u arhivi medija Arhimed.

U 69% analiziranih tekstova poruke o dešavanjima iz 90-tih godina u medijima dolaze od predstavnika civilnog društva u širem smislu – regionalnih i domaćih analitičara, lokalnih i stranih NVO, vjerskih zajednica ili samih medija… U 31% tekstova poruke o ovim temama kroz medijske članke i priloge saopštavali su predstavnici političkih partija i njihovi predstavnici, strani i domaći zvaničnici, te državne institucije.

Najčešće prisutni narativi o dešavanjima 90-tih se odnose na Srebrenicu, gdje vidimo dva suprotstavljena narativa – jedan koji je u službi negacije ili relativizacije genocida, i drugi koji opominje da se genocid ne smije ponoviti. U javnom diskursu stalno je prisutan i narativ o ratnim zločinima iz tog perioda, gdje vidimo istu matricu na svim stranama – pravljenje otklona od ratnih zločina, pozivanje na odgovornost za zločine “drugih” i neprihvatanje odgovornosti za zločine “svojih”. U analiziranom periodu bili su i sveprisutni narativi o ugroženosti pripadnika različitih naroda u Crnoj Gori, koji su poslužili političkoj polarizaciji, homogenizaciji i podizanju tenzija i širenju straha.

Praktična upotreba ovih narativa najčešće se ogleda u dvije predstave o ratovima 90-tih koje se nude građanima: jedna grupacija medija i društveno-političkih aktera afirmiše DPS i Mila Đukanovića, a njihove protivnike označava kao nosioce politike 90-tih godina, dok su drugoj strani su oni koji o posljednjim ratovima pišu i govore u cilju označavanja DPS-a i Đukanovića kao učesnika sukoba, i koriste to za sopstvenu afirmaciju.

U analiziranim narativima pominjanje genocida u Srebrenici, ratnih zločina u akciji Oluja, ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića je uglavnom u svrhu izvođenja drugih zaključaka ili propagandnih poruka. Tema Srebrenice je u javnom diskursu zastupljena tokom čitave godine, iako nešto intenzivnije u julu, kada se obilježava godišnjica genocida. Za razliku od narativa o Srebrenici, koji je zastupljen u crnogorskim medijima u kontinuitetu, o Oluji se govori povremeno.

Pisanje o događajima u ratovima devedesetih i počinjenim ratnim zločinima na način da se oni pominju samo na datume obilježavanja ovih događaja doprinosi takozvanoj birokratizaciji zločina, odnosno suočavanju sa prošlošću samo određenim povodom i određenim datumima.

Kada je riječ o narativima kojima se tretira koji odgovornost za zločine, javni diskurs, najčešće, nije u funkciji osvješćivanja i suočavanja sa prošlošću, već ima neku drugu političku namjenu. Uprkos protoku vremena, sudskim procesima i presudama, brojnim iskazima i svjedočanstvima, i dalje traje rasprava o prirodi tih ratova i traženje „pravih“ krivaca.

Fragmentacija crnogorskog društva održava i na javni diskurs, ali i na uredničke politike medija o ovoj temi. Ipak, odgovornost medija za plasiranje poruka i stavova o odnosu prema ratnim zločinima je velika. Budući da svjedočimo upotrebi ovih narativa u dnevno-političke svrhe, mediji bi trebalo da budu mnogo oprezniji prema porukama kojima se otvoreno ili skriveno relativizuju zločini i veličaju ratni zločinci i u prenošenju izjava aktera o ovim temama prave potrebnu uredničku distancu.

Kompletnu analizu možete pročitati ovdje.

Milica Kovačević, predsjednica CDT