CDT

Prilozi izučavanju Zakona o izboru odbornika i poslanika

Piše: Dragan Koprivica, Portal Analitika, 30.04.2010.

...i već smo spremni za Evropu, kaže stih sjajne grupe iz Gajnica. I zvuči zaista zabavno...Ali ukoliko se ovo primijeni na predlog promjena Zakona i izboru odbornika i poslanika, možda stvar može dobiti malo drukčiju konotaciju.

Radna grupa za usklađivanje izbornog zakonodavstva nas je mjesecima, nakon zatvorenih sjednica, svojim izjavama dovodila u uvjerenje da će se lako usvojiti sve preporuke ODIHR-a, te da se koplja lome oko političkog i politizovanog  pitanja zastupljenosti manjina. Od 1998. godine nakupilo se tih preporuka – mislim sasvim dovoljno da se donese novi Zakon a ne izmjene. Ja sam im vjerovao i strpljivo čekao da riješe i ostale probleme koji postoje, dok nas, pred kraj procesa, ne obavijestiše da su na pitanju međunarodnih preporuka „uradili koliko su mogli“. Istina, uradili su dosta, ne bih se usudio da cijenim jesu li „mogli“ više i bolje. Vi prosudite.

Zastupljenost manjina: Elem, u posljednjih 10 godina, pravo na zastupljenost po principu afirmativne akcije uživali su samo pripadnici albanskog naroda. Predložene izmjene trebalo je da regulišu način ostvarivanja ovog prava i za druge. I recimo da se došlo do odlične ideje, koja smanjuje brojanje krvnih zrnaca (više o brojanju ovih zrnaca vidjeti u Sahib, N. Veličković, str. 86) ali koja može pasti na prvom ispitu u praksi i obesmisliti jednu inicijalno dobru, građansku i demokratsku namjeru. Kao što je poznato,  našim Ustavom nije definisano ko su u Crnoj Gori manjinski narodi i nacionalne zajednice. U Preambuli su svi građani i građanke u istoj alineji – „kao slobodni i ravnopravni građani, pripadnici naroda i nacionalnih manjina koji žive u Crnoj Gori: Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati i drugi, privrženi demokratskoj i građanskoj Crnoj Gori“.

Međutim, izmjene Zakona kažu sljedeće: „Politička partija...koja na izborima učestvuje za autentičnu zastupljenost manjinskih naroda...obavezna je da uz naziv liste naznači koji manjinski narod...želi da predstavlja, s tim što jedna izborna lista može predstavljati samo jedan manjinski narod...“ Pitam: „Ko su, i kako to znate, manjinski narodi i manjinske nacionalne zajednice u Crnoj Gori na koje se odnosi ovaj član?“

Takođe, izmjene predviđaju ovo pravo za manjine koje učestvuju do 2% i preko 2% u ukupnom stanovništvu. Valjda od 2 do 42 jer toliko ima Crnogoraca koji su matematički najveća manjina. 0-2 ili 2+ pitaju se mnogi u Crnoj Gori... Ovim rizikujemo pojavu stotine novih naroda (što nije problem) i stotine manjinskih lista (što može biti veliki problem). A da li neko zna kako se mjeri i kontroliše pripadnost?... I da li će popis stanovništva planiran za narednu godinu donijeti nova uzbuđenja i kampanje vezane za pojavu novih većinskih ili manjinskih naroda ili zajednica za učešće na izborima i lako dobijanje mandata (Deseptikoni, već odomaćeni Eskimi, Danajci ili Sumeri)...Ko će tu kampanju finansirati, organizovati...Ne vjerujem da su partije ovo shvatile kad su pravile ovaj predlog...Dobro, možda neke ipak jesu.

Prema predlogu, izborna lista za izbor poslanika...koja predstavlja manjinski narod...sa učešćem u ukupnom stanovništvu do 2% utvrđena je ako je svojim potpisom podrži najmanje 300 birača. Pitanje za nagradu: Koliko potpisa je potrebno za podršku izbornoj listi za izbor ODBORNIKA političke partije ili grupe građana koja predstavlja manjinski narod sa učešćem u ukupnom stanovništvu do 2%?

Politički nekorektna verzija, koja nema razumijevanja za važnost momenta i težinu situacije bi glasila: „Kako će se ovi članovi implementirati na lokalnom nivou? Ko je manjina u Ulcinju? Procjenjujete li da je pravo vrijeme da se razmisli o tome? Ili će to za nas uraditi Venecijanska komisija? Da se mi previše ne naprežemo...

Iako možda sve ovo djeluje banalno, razlozi za zabrinutost su vrlo realni, jer u crnogorskom društvu ne postoji konsenzus oko toga ko su većinski i manjinski narodi i zajednice. Politika ignoriše ovaj problem, koristeći se omiljenom nacionalnom logikom „lako ćemo“ (više o ovome vidjeti u Prvi snijeg, M. Lalić)  i linijom manjeg otpora prema kojoj ne treba objašnjavati nešto što se „podrazumijeva“.

A „podrazumijeva“ se da su manjine Albanci, Bošnjaci, Muslimani i Hrvati... Ili se Muslimani i Bošnjaci baš i ne „podrazumijevaju“? Nekima se Srbi „podrazumijevaju“...Nekima ne u potpunosti... „Podrazumijeva“ li iko Rome/Egipćane/Aškalije, ili se oni razumiju samo u kontekstu iznenadne materijalne pomoći pred izbore? A jesmo li baš potpuno sigurni da ponosnih 5,54% Crnogoraca u Plavu ili 4,62% državotvornih Srba u Cetinju sebe razumije i „podrazumijeva“ kao većinu? I „podrazumijeva“ li se da je ovaj Zakon moguće primijeniti? Ili se „podrazumijeva“ da će on trpjeti naknadne izmjene i dopune, kad shvatimo da moramo drugima objasniti stvari koje se nama podrazumijevaju? I tako do narednog izvještaja o napretku...

Partije i građani: Kao što znate jedna od osnovnih zamjerki ODHIR-a je bila da partije ne mogu volju građana prevoditi i odlučivati ko će da sjedi četiri godine u parlamentu, jer to onda nijesu direktni izbori. U nacrtu zakona stoji da se „mandati koje je izborna lista dobila dodjeljuju kandidatima prema redosljedu na izbornoj listi“. Zaista korak naprijed. Ali, u Zakonu ostaje da mandat prestaje „prestankom članstva u političkoj stranci sa čije liste je izabran“. Jeste da je to suprotno Ustavu, suprotno odluci Ustavnog suda, jeste da više i mi svi znamo da je poslanik vlasnik mandata – ali neka ostane u Zakonu kao relikt i sentimentalno podsjećanje na neka srećnija vremena. Neka ostane, makar do narednog izvještaja o napretku.

I dok razmišljam o građanima, shvatam da nacrt ne predviđa mogućnost da se pojedinac kandiduje na izborima. I dalje će taj pojedinac ili pojedinka morati da skupi društvo od „najmanje 1/3, a najviše onoliko kandidata koliko se bira“. Tako je za podnošenje građanske liste za izbor poslanika Skupštine potrebno „namaći“ još 26 istomišljenika/ca – u grupi je valjda toplije, a i individualizam je nekakva subverzivna rabota koja miriše na nastup sa anarho-liberalnih pozicija. Zato je bolje da ćutimo. Makar dok nam izvještaj to ne kaže. Godinama nam se ponavlja da ovakva praksa nije u skladu sa dokumentom iz Kopenhagena koji garantuje „prava građana da nastoje da steknu političke ili javne funkcije, kao pojedinci ili predstavnici političkih partija ili organizacija, bez diskriminacije“. Jedna od potpisnica ovog dokumenta od neprocjenjive važnosti za demokratske izbore bila je SFRJ – da ne bude kakve zabune da je Crna Gora prije 20 godina bila spremna na ovakav demokratski iskorak. Ali ta trula SFRJ nije morala misliti ni o kakvom izvještaju o napretku. Njima je bilo lako potpisivati...

Državna imovina u kampanji: Ima tome i nekoliko godina, kad je CDT uočio da u Zakonu ima pomalo kontradiktornosti, te da nije jasno kako se odlučiti između dvije suprotne, a opet ravnopravne norme u istom aktu.  Nijesmo ta saznanja sačuvali za sebe, nego skretali pažnju svima koji su bili voljni da slušaju da se zakon mora „prečistiti“, kako se to kaže u pravničkom žargonu. I ovdje je radna grupa uradila koliko je „mogla“, i dosta su toga izbrisali. Kako god, ne znam šta ih je spriječilo da se odluče između članova 50 i 114, jer ova dva slabo idu zajedno, a ne regulišu nekakvu sitnicu nego upotrebu javnih dobara i sredstava u predizbornoj kampanji.

U članu 50 stav 2 Zakona je navedeno da se „za predstavljanje izbornih lista ne može koristiti imovina (novac, tehnička sredstva, oprema i sl.) državnih organa, javnih preduzeća, javnih ustanova i fondova i Privredne komore Crne Gore“, dok je u članu 114 stav 1 istog zakona navedeno da „državni organi i organi lokalne samouprave stavljaju na raspolaganje svoje prostorije, ostale uređaje, sredstva i opremu za vršenje izborne propagande i obezbjeđuju ravnopravne uslove u njihovom korišćenju svim podnosiocima izbornih lista.“

CDT je još 2008. godine pitao Državnu izbornu komisiju da nam rastumače ima li tu kakve kolizije i je li korišćenje imovine državnih organa u kampanji zabranjeno ili preporučeno. Odgovoreno nam je da „komisija nije nadležna za sprovođenje i tumačenje odredaba Zakona koje se odnose na predstavljanje podnosilaca izbornih lista i kandidata sa izbornih lista, a posebno da li su pojedine odredbe Zakona u koliziji.“ Ko je nadležan za tumačenje odredaba ovog zakona nijesmo nikad saznali, pa smo po slovu Zakona zaključili da šta god uradiš po ovom pitanju, ne možeš nikako biti u krivu... A ni u pravu... I to će, sudeći po nacrtu izmjena ostati tako...Da li se iko sjeća dobrih rješenja iz Zakona o referendumu? Nadam se da ćemo se složiti, bez obzira za šta ste glasali na referendumu, da je to zakonodavstvo i taj proces najveći iskorak koga smo imali u našem višepartizmu. Ali očigledno nedovoljno dobro da se primijeni na izborima u septembru 2006. ili možda 2010. godine...

Opšte pravo glasa na domaći način: Puno je u prethodne dvije godine bilo priče i rasprave o tome ko ima pravo glasa u Crnoj Gori – čuvena dilema, neprevodiva na svjetske jezike – državljani vs. građani.  Mnogo je primjedbi izrečeno na novo, sa Ustavom usklađeno rješenje, da ipak pravo da biraju imaju samo oni građani Crne Gore koji imaju i državljanstvo. I evo rješenja – sad svi državljani imaju biračko pravo – samo što neki neće baš moći da ga ostvare.

U Crnoj Gori se može glasati na biračkom mjestu u kom si upisan u izvod iz biračkog spiska. Pored toga,  možeš glasati ako si star, bolestan ili pak lijen, a boluješ i ljenstvuješ u opštini u kojoj bi inače glasao. To je vrlo lijepo i uviđavno prema bolesnima i starima, iako procedura glasanja putem pisma i nije baš najbolja, pa se često sumnja za koga zapravo glasaju naši stari. Situacija se komplikuje ako bolest zahijeva da bolesnik bude prebačen, iz neke opštine, u npr. KBC. U tom slučaju ne možeš glasati pa da si sto puta državljanin, jer izbornih mjesta u bolnicama prema zakonu nema i neće ni biti. Specijalnih izbornih mjesta nema za vojnike, ni za službenike zaposlene van mjesta prebivališta a ni za diplomate. Ima ih samo za zatvorenike – jedna od rijetkih situacija u kojima je ova populacija povlašćena. Naši parlamentarci se izgleda sa ovim ne slažu.

Na kraju, svima koji su uspjeli proći kroz lavirint ovoga teksta, dužan sam da čestitam na hrabrosti, upornosti i zainteresovanosti za temu... A tema vjerovali ili ne ima još... Bez obzira na sve, o tome kako će izgledati naši budući izbori i izborna pravila čitaćemo više u izvještajima radnih grupa, mnogih komisija i naravno o onome o napretku Crne Gore.

Čitava ova priča me ponovo asocira gajničko Hladno pivo, pa ću završiti njihovim stihovima: „Kad nema velike ljubavi dovoljna je i mala, nisu bile glupe vjeruj mi, svaka je znala...“

Liči, zar ne?

Autor je izvršni direktor Centra za za demokratsku tranziciju